Hemoglobin A1c (HbA1c) je u proteklih 30 godina primjene postao "zlatnim standardom" u kliničkom praćenju šećerne bolesti. Dobra kontrola glikemije, izražena kroz koncentraciju HbA1c ≤7%, danas je klinički normativ kroz koji se procjenjuje djelotvornost terapije i rizik pojave komplikacija šećerne bolesti i glavna tema komunikacije između dijabetologa i pacijenata. Raznovrsna i nestandardizirana metodologija, varijabilnost kemijskih entiteta nastalih glikacijom molekule hemoglobina i nepostojanje primarnoga referentnog materijala značajno utječu na pouzdanost primjene HbA1c u kliničkoj praksi. Međunarodna federacija za kliničku kemiju i laboratorijsku medicinu (IFCC) je 2002. godine objavila referentnu metodu za HbA1c. Zajedno s metodom definiran je analit i proizveden primarni, specifični referentni materijal. Međutim, primjena referentne metode onemogućena je značajno nižim rezultatima HbA1c u odnosu na "konvencionalne" metode. Naime, kliničke smjernice i standardi utemeljeni su na rezultatu dugogodišnjih istraživanja, gdje se koristila precizna, ali nedovoljno specifična metodologija. Moguće snižavanje apsolutnih koncentracija HbA1c, koje bi nastalo uvođenjem IFCC-referentnog sustava, predstavlja ozbiljnu prepreku u postizanju i održavanju dobre kontrole šećerne bolesti. Stoga dijabetološka struka energično inzistira na zadržavanju postojećih standarda. Harmonizacija određivanja HbA1c ključno je pitanje kako individualne skrbi za bolesnike, tako i evaluacije kliničkih istraživanja. Međutim, njena provedba nužno podrazumijeva kombinaciju analitičkih i kliničkih standarda. Stoga je predložen "treći put", odnosno derivacija novog parametra "prosječne glikemije", koji bi sublimirao analitičke prednosti IFCC-referentnog sustava i dragocjene kliničke podatke. Cilj ovog preglednog članka jeprikazglobalnog projekta harmonizacije određivanja HbA1c, te predstavljanje aktivnosti poduzetih u tom smislu u Hrvatskoj.