Članak se bavi aktualnom tematikom Drugoga vatikanskog koncila u prigodi pedesete obljetnice njegova otvaranja. Naglasak je na koncilskom ozračju, koje se pokušava prikazati preko uloge jednoga od sudionika Koncila, francuskog isusovca kardinala Henrija de Lubaca. Članak se temelji na De Lubacovu osobnom svjedočanstvu o koncilskim događanjima te na njegovoj postkoncilskoj refleksiji o važnosti i ulozi Koncila u životu Crkve. U prvom dijelu članka donosi se izvanjski prikaz De Lubacove koncilske uloge. Drugi dio članka u bitnim se crtama zadržava na jednom aspektu De Lubacova nauka vezanog uz nauk o milosti i sažetog u teološki nezgodnom izrazu nadnaravno (surnaturel), koji daje naslutiti „doktrinarnu kontroverzu“ pretkoncilskih godina, u kojima francuski isusovac postaje žrtvom sukoba teoloških struja onoga vremena. Na primjeru De Lubacove koncilske uloge primjećuje se svojevrsna revolucija koncilskih događanja i usmjerenja, koja daje naslutiti koncilsko ozračje u duhu koncilskog povratka tradiciji Crkve. U zaključnom dijelu članka, u svjetlu postkoncilske perspektive, nastoji se istaknuti De Lubacov koncilski prinos preko aktualnosti njegove koncilske misli sažete u njegovu ustrajnom inzistiranju na jedinstvenoj viziji čovjekova poziva na jedan jedinstveni konačni cilj – onaj nadnaravni – u Bogu. Upućivanje na tu temeljnu, nadnaravnu dimenziju čovjeka i Crkve, predstavlja prema De Lubacu bit apostolskog poslanja Crkve u suvremenom svijetu.