Teorija intelektualnog kapitala nova je prominentna teorija koja nije samo izazvala veliku pozornost, već koja uvelike obećava povećanje poslovnih rezultata u budućnosti. Osnovica je teorije činjenica da materijalna imovina (zemlja, zgrade, opreme i novac) danas vodećih kompanija u svijetu ima vrijednost manju od nematerijalne imovine koja nije navedena u njihovim poslovnim bilancama. Teorija se zasniva na uvjerenju da se bogatstvo poduzeća temelji na ljudskom kapitalu, strukturalnom kapitalu i na potrošačkom kapitalu. Stvaranje vrijednosti događa se kada se jedan oblik kapitala pretvara u drugi. Na primjer vrijednost se stvara kada god ljudska sposobnost (ljudski kapital) stvara nove poslovne procese (strukturalni kapital), što rezultira boljim uslugama za potrošače i povećava njihovu lojalnost (potrošački kapital). Jedan od glavnih atributa intelektualnog kapitala jest njegova neopipljivost. Intelektualna je imovina neopipljiva imovina. Ona nema tvrd oblik kao nekretnine (pogoni i oprema – dijelovi fizičkog kapitala), niti ima očitu financijsku vrijednost. Intelektualni se kapital također često opisuje i kao “skrivena imovina”. Zbog toga ga je često teško identificirati i označiti njegovu ekonomsku vrijednost. Cilj je ovoga rada objediniti dosadašnje spoznaje i teorijske okvire ove nove teorije i pokušati definirati smjernice daljeg proučavanja neopipljive imovine poduzeća.