Predmet rada je deliktna odgovornost liječnika u rimskom pravu. Suprotno uvriježenoj percepciji rimskog društva da je "liječnik jedina osoba koja može nekažnjeno ubiti čovjeka" (Plinius, Nat. Hist. 29,8), paralelno s razvojem medicine pojavljuju se začetci odgovornosti liječnika za štetu prouzročenu vlastitom nepažnjom. Interpretacijom dostupnih pravnih izvora, osvrćući se osobito na situacije kada se u ulozi pacijenata nalazi rob te slobodna osoba, utvrðuju se ponajprije oblici pravne zaštite pacijenata. Posebna pozornost u središnjem dijelu rada posvećena je problemu kauzaliteta i razvoju subjektivne odgovornosti. Posljednji dio rada propituje oblike naknade štete te se na tim osnovama naposljetku donose zaključci o dosegu razvoja liječničke odgovornosti ex delicto.