Rad razmatra filozofijski odnos forme (ideje) i oblika (figure) preko smisla konceptualističke umjetnosti koju u svojoj estetičkoj teoriji naglašava Arthur Coleman Danto. Iako je već moderna umjetnost na početku 20. stoljeća nagovijestila raskid forme i oblika, u punom je smislu raskid zaživio u postmoderni. Pokazat će se da su konceptualni umjetnici shvatili kako je moguće zadržati oblik neke stvari, a da joj se izmijeni sama forma, odnosno ideja koja je izmješta iz prethodno određene funkcije. Za konceptualnu, postmodernu umjetnost tako će biti odlučno zadržavanje oblika uz promjenu forme po kojoj takvo umjetničko djelo i nastaje, mijenjajući karakter stvari koja dotad nije bila umjetničko djelo. Time se stvara jedinstven estetički predmet koji, prema Hartmannovoj estetičkoj teoriji, ne počiva na samom umjetničkom djelu, nego na njegovoj percepciji. Danto je takav put oprimjerio Duchampovom Fontanom i Warholovom kutijom Brillo koje svjedoče promjeni forme, uz zadržavanje oblika, čime se postmoderna estetika u bitnome uspostavlja kao konceptualnost. The paper considers the philosophical relationship between the form (idea) and the shape (figure) through the meaning of conceptualist art, which Arthur Coleman Danto emphasizes in his aesthetic theory. Even though modern art from the beginning of the 20th century signalled the break between the form and the shape, it has fully come to life in the postmodern sense. It will be shown that conceptual artists have understood how it is possible to keep the shape of a thing without changing its form, with the idea displacing it from a predetermined function. For conceptual, postmodern art, it will be decisive to keep the shape while changing the form in which such a work of art is created, changing the character of things that were not a work of art until then. According to Hartmann’s aesthetic theory, this creates a unique aesthetic object that does not rest on the work of art itself but its perception. Danto exemplified such a path with Duchamp’s Fountain and Warhol’s Brillo Box, which witnessed a change of the form while retaining the shape, establishing postmodern aesthetics as essentially conceptual.