Postmoderno doba, zbog digitalne i komunikacijske revolucije, utjecaja globalizacije i primjene tržišnih načela u obrazovanju, za učitelje je izazov u zajednici koja uči i stvara razvoj potencijala za inovacije i društvo znanja (Hargreaves i Lo, 2000.). Međutim, postoje i određene prepreke u vidu nastojanja za oduzimanjem profesionalne autonomije propisivanjem centraliziranih kurikula i pritiscima vanjskih testiranja i vrednovanja. Zbog kompleksnosti svoje profesije, učitelji nastoje pronaći ravnotežu između vlastite želje za učenjem i prilagodbe odgojno-obrazovnim situacijama u praksi. Za razliku od tradicionalnih, nove dimenzije profesionalnog učenja aktivnim sudjelovanjem učitelja pridonose njegovu osobnom i profesionalnom razvoju pružajući istodobno mogućnost generiranja znanja i ideja usmjerenih kvalitetnijoj nastavi. Radi se o učiteljima koji se refleksivno angažiraju i kontinuirano usavršavaju te pritom utječu na strukture i kulturno tkivo škole. U radu se daje pregled različitih pristupa novim dimenzijama učenja i profesionalnog razvoja učitelja te ističu prednosti kulturno-induktivnog pristupa u smislu povećanja učiteljskog utjecaja i angažmana u sklopu vlastitog formalnog i neformalnog profesionalnog učenja.