U radu se filozofskim izrazom svojstvenim istaknutim imenima filozofijske hermeneutike 20. stoljeća (Heidegger i Gadamer) promišlja smisao i značaj židovstva i na njega usko navezana hebrejskoga jezika prema uvidima biblijsko-teološkoga opusa Adalberta Rebića. Adalbert Rebić bio je tuzemni, glasoviti teolog, bibličar, poliglot, hebreist, sveučilišni profesor i rimokatolički svećenik. Užemu akademskomu, kao i širemu kulturnom krugu u matičnoj zemlji i izvan nje Adalbert Rebić ostao je zapamćen kao stručnjak za hebrejski jezik i židovstvo. Ljudi svakodnevice, mediji pamte ime Adalberta Rebića zahvaljujući njegovu nesebičnu angažmanu u području javnih službi u razdoblju ranih devedesetih godina 20. st. u Vladinu uredu za prognanike i izbjeglice RH. Desetke generacija studenata Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sjeća se trenutaka kada ih je Adalbert Rebić uvodio u tajne hebrejskoga jezika – jezika na kome se Bog obratio čovjeku; jezika koji je odigrao ključnu ulogu u razumijevanju povijesti spasenja i novozavjetne poruke uskrsnuća Isusova. A možda se najradije njegova imena sjećaju hodočasnici koje je Adalbert Rebić nebrojeno mnogo puta vodio u Svetu zemlju. Hebrejski jezik, židovstvo, Isusovo uskrsnuće, Sveta zemlja samo su neki među motivima i temama o kojima će biti riječi u sadržaju ovoga rada koji je koncepcijski podijeljen u tri dijela (premda metodološki obuhvaća šest dijelova): u prvome dijelu rada autorica se, služeći se samo pjesnicima svojstvenim načinom – metaforama, fokusira na razumijevanje Adalberta Rebića kao pisca pri čemu ključnu ulogu, kako autorica zapaža, ima njegov osobni identitet, tj. karakterna postojanost bjelodana u njegovim stručnim radovima. Drugi dio rada opsegom je najveći i njime su obuhvaćene teme jezika, klasifikacija djela Rebićeva opusa s naglaskom na problematiku hebrejskoga jezika i židovstva. Treća cjelina donosi autoričina osobna razmatranja rebićevski shvaćene ontologije jednoga hodočašćenja, odnosno sinopsis glavnih tema i motiva Vodiča po Svetoj zemlji, jer je to djelo, prema autoričinu osobnu mišljenju, uz Isusovo uskrsnuće ključno za razumijevanje Adalberta Rebića, njegova života, djela i rada. In the philosophical expression of the prominent names of the philosophical hermeneutics of the 20th century (Heidegger and Gadamer) the paper discusses the meaning and significance of Judaism and the closely related Hebrew language in view of the insights of the biblical-theological work of Adalbert Rebić. Adalbert Rebić was a famous Croatian theologian, Bible scholar, polyglot, Hebraist, university professor, and Roman Catholic priest. In academic, as well as in wider cultural circles in the country and abroad, Adalbert Rebić is remembered as an expert on Hebrew language and Judaism. Everyday people and the media remember the name of Adalbert Rebić thanks to his selfless engagement in the field of public services in the early 1990s in the Government Office for Displaced Persons and Refugees. Dozens of generations of students at the Catholic Faculty of Theology at the University of Zagreb remember the moment when Adalbert Rebić »introduced them to the secrets of the Hebrew language« – the language in which God spoke to people; the language that played a key role in understanding the history of salvation and the New Testament message of Jesus’ resurrection. And, perhaps, his name is best remembered by pilgrims whom Adalbert Rebić had taken countless times to the Holy Land. The Hebrew language, Judaism, Jesus’ resurrection, and the Holy Land are just some of the motifs and themes that will be discussed in the content of this work, which is conceptually divided into three parts (though it methodologically includes six parts): in the first part of the work, in a way that is inherent only to poets – the author uses metaphors to focus on understanding Adalbert Rebić as a writer, where the key role, as the author observes, belongs to his personal identity, i.e. the character consistency manifested in all his expert works. The second and largest part of the paper covers the topics of language, the classification of Rebić’s works with emphasis on the issue of the Hebrew language and Judaism. The third part brings the author’s personal reflection on the »Rebićly« understood ontology of a pilgrimage, that is, the synopsis of main themes and motifs in the »Guide through Holy Land«, since this work, according to the author’s personal opinion, besides the »Resurrection of Jesus«, is crucial for understanding Adalbert Rebić, and his life and work.