U radu se analiziraju koncepcije kulturnih centara u okviru modernih paradigmi kulturnih politika u Hrvatskoj u duljem razdoblju. Kako se pokazuje, raznolike svrhe i koncepti kulturnih centara izražavali su s jedne strane konkretne kontekstualne okvire, a s druge specifične ciljeve koje su formulirali različiti politički i društveni akteri. Kulturni centri nastaju i kao prostori diseminacije kulturnih i političkih ideja i kao prostori proizvodnje, pa stoga objedinjuju napetosti i kontradikcije koje su ugraðene u njihovu strukturnu poziciju izmeðu kulturnih politika i proizvodnje kulture odozgo te kulturnog djelovanja i proizvodnje kulture odozdo. U inicijalnom razdoblju formuliranja moderne (graðanske) nacionalne politike i kulture za vrijeme ilirskog pokreta kulturni centri imaju izraženu diseminacijsku ulogu, meðutim vrlo ograničena dosega. Od prijeloma 19. i 20. stoljeća do prvih godina nakon Drugog svjetskog rata u fokus dolazi pitanje omasovljenja te se razvijaju ključni organizacijski modeli kulturnih centara koji se temelje na ciljevima različitih političkih aktera, od kulturnih i graðanskih udruga preko masovnih pokreta do sve izraženije uloge države. Ovaj razvoj završava podržavljenjem kulturne sfere i pretvaranjem kulturnih centara u sredstvo transmisije kulture iz centra. Od 1960-ih s uvoðenjem samoupravljanja uloga kulturnih centara redefinirana je u skladu s idejama kulturne demokracije, no ta uloga, paradoksalno, nije zadržana i u kulturnim politikama novog višestranačkog sustava. U tranzicijskom i posttranzicijskom razdoblju razvija se dvotračni sustav kulturnih centara, s jedne strane javni kulturni centri svedeni na poziciju prijenosa kulture i imitacije tradicionalnih kulturnih ustanova, a s druge strane društvenokulturni centri koje osnivaju i kojima upravljaju organizacije civilnog društva u kulturi i koji počivaju na idejama sudjelovanja, dijeljenja i priznanja različitosti.