Via magna, poznata je iz srednjovjekovnog izvora kao cesta između Varaždina i Križe- vaca. Većina autora zbog atribut magna pretpostavlja njeno antičko podrijetlo, što međutim nije bilo dosada konkretno potvrđeno. Kako bi istražili upravo te pretpostavke, koncentrirali smo se na istraživanje prostornih odnosa lokaliteta koji se u izvoru spominju na samoj trasi; Varaždin, Kozji Hrbet i Križevce, odnosno njihovom geoprometnom potencijalu u optimalnom povezivanju. Naime, ukoliko se zaista radi o cesti koja je bila dio rimske cestovne mreže, pretpostavili smo da bi prema principima rimskog prakticionizma, navedeni lokaliteti bili povezani optimalnim koridorom, koji je omogućavao najekonomičnije tj. najefikasnije spajanje/markiranje važnijih točaka u prostoru, pritom omogućavajući promet kolima i u brdskom području, zbog čega je cesta potencijalno i nazvana magnom. Kao osnovi alat za istraživanje u ovom radu smo koristili GIS, odnosno Least Cost Path analizu, za izračun optimalnih ruta u brdskim područjima, te points to path metodu, za utvrđivanje potencijala linijskog povezivanja u nizinskim područjima. Rezultati istraživanja pokazuju kako optimalna ruta markira upravo poznate antičke lokalitete, što ide u prilog pretpostavljenom rimskom korištenju iste, a Kozji Hrbet pokazao se ključnim prijevojem za potrebe trasiranja ceste za prometovanjem životinjskim zapregama. Na temelju generiranih podataka, predložili smo stoga konkretnu trasu ceste Via Magna, a time i “arheološki koridor” unutar kojeg je najrealnije u budućnosti očekivati eventualne materijalne ostatke same ceste.