Janez Trdina (1830.–1905.) jedna je od najsamostalnijih ličnosti slovenske književnosti druge polovice 19. stoljeća. Njegov eklektičan koncept književnosti, svadljivi karakter i radikalni politički stavovi – republikanizam, antiklerikalizam i posebno (slavenski) nacionalizam – vodili su ga u stalne sukobe, pogubne za njegovu profesorsku i spisateljsku karijeru. Dvije afere u kojima je Trdina najviše uzburkao slovenski javni prostor dogodile su se u razmaku od trideset godina. Prva se dogodila godine 1850. i 1851., kada je Trdina objavio „Pripovjetku o zlatnoj kruški“ i „Pretres slovenskih pjesnika“ i njima temeljito potresao staroslovensku kulturnu elitu. Druga, mnogo veća, uslijedila je osamdesetih godina 19. stoljeća, kada je umirovljeni gimnazijski profesor u ljubljanskim literarnim časopisima objavljivao „Bajke i pripovijetke o Gorjancima“ i „Hrvatske uspomene“. Svojim žanrovski teško uhvatljivim književnim tekstovima, u koje je upletao svoje društveno-kritičke stavove, Trdina je ljutio mnoge suvremenike: najprije staroslovenske uglednike Bleiweisova kruga, a kasnije osobito plemstvo, kranjske Nijemce i „nemškutare“, moraliste i klerikalce. Tome je dodatno pridonijela činjenica da Trdinova kritika nije ostala općenito načelna, nego je napadala izravno, ad hominem (iako u literarnom ruhu): Trdina je bez zadrške difamirao i najuglednije ličnosti. Ako izuzmemo zabranu čitanja Ljubljanskog zvona za studente, Trdinovi tekstovi nisu bili podvrgnuti eksplicitnoj cenzuri – ali su ipak bili pokrenuti mehanizmi ušutkavanja koji se mogu nazvati mekom cenzurom. Nakon prve afere, Trdina je prestao objavljivati za puna tri desetljeća, dok je druga presudno pridonijela ostavci Zvonova urednika Frana Levca i prestanku izlaženja liberalnog Slovana.