U„terra interior“, u BiH, kao i u njezinom okruženju, zaplelo se u izvitoperene forme demokracije, u demokrature, u ne-pravne i prazne države koje su porazile svoje građane. U njima se u osnovi i danas kontraproduktivno slijede modeli „nacije države“, iluzija o preklapanju teritorijalnog i nacionalnog, identitarne jednosti, dok se u svijetu slijede logike transnacionalnih umreženja i jednakopravnosti građana svih oformljenih identiteta. Posebice u BiH se ne razumije vlastita identitarna višestrukost, te iz nje logična nužnost ukotvljenosti skupnih prava u individualna ljudska prava i slobode, pa potom skrb i o jednima i drugima u svakoj administrativnoj jedinici. Radi se o samoj suštini novog liberalizma i kulturološkog senzibilizma putem kojih se djeluje i u mnogonacionalnim državama s autohtono oformljenim identitetima i u polietničkim zajednicama s tzv. useljeničkim identitetima na formiranju političkih zajednica jednakopravnih građana svih identiteta. I u jednima i u drugima se primijenjuju demokratske metode upravljanja razlikama, u koje se ubrajaju: hegemonistička kontrola; arbitraža (intervencija treće strane); kantonizacija i/ili federalizacija; te konsocijativizam kao sporazumna podjela moći. U BiH i nije uopće moguće primijeniti iskustva tzv. hegemonističke kontrole ili ravnoteže, ma koliko sve tri ko-nacije rado izigravaju „hegemona“, pa je nužna paradigma nenasilja i u mišljenju zasebitosti, navlastitosti i zajedništva u javnim politikama. Nažalost, takvo što nije u izgledu, jer skoro nitko ne razmišlja u kategorijama „svjetskog ethosa“, ćudorednosti u unutarnjoj i vanjskoj politici, o balansima konsocijativne i većinske demokracije, o institucionalnoj jednakopravnosti, o ravnotežama nacionalnog i građanskog. Do toga bi se, pak, moglo i moralo stići putem međunacionalnih dijaloga, a ne unutar nacionalnih monologa, te nužnim kompromisom, jer se do održivih rješenja i ne može stići „ratom referata“ i politikama sukobljavanja i zgađivanja (containment policy) međusobno bliskih identiteta u kulturološkom pogledu. I zbog toga bi se moralo žurno prestati oglušavati o odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, o rezolucije Europskog parlamenta i o poruke europskih čelnika o potrebi „zajedničkog upravljanja“ i govora jednim glasom u ime BiH u odnosima i s EU i cijelim svijetom. BiH potrebuje „treći modus“: alternativan pristup i etnonacionalističkom i tzv lijevo-građanskom redukcionizmu. Ma koliko bili majušni, možda bi Hrvati u BiH trebali - posvuda gdje su u većini - pokazati da je u BiH moguće napraviti „političku zajednicu“ jednakopravnih građana svih ko-nacija i građana svih drugih identiteta. Možda bi ih potom i drugi slijedili?