Od sebe sve dalja, povlačim te u svoju priču. Uozbiljujem riječju, dajući ti neke osobne znake, obilježja i lice, misli i stav, možda iz predživota, jednako upitnog, nestalnog i podložnog promjenama, idući po tragovima tebe sadašnje, sadašnjeg, androginog bića, lika iz neke drevne mitske sjene. Zadržavajući tvoje anonimno i neizvjesno, meni nepoznato i privlačno postojanje. Igrom slučaja možda mi se dogodi isto što i tebi prije mnogo godina, prilikom prvog našeg nesuđenog susreta, pa ti i ja pošaljem pismo, ne doduše poput tvojeg, ni riječi koje zadivljuju, pismo poput onog koje ne stiže, pogrešna adresa, ili sam je ja u rastresenosti naprosto izmislila. Svijet je pun takvih neuručenih pošiljki, zagubljenih, krivo uručenih, u modernoj elektroničkoj tehnologiji, u sjeni kombinatorike, carstvu savršena, ipak nesvjesna stroja, pod rubrikom »smeće«, ipak umijećem pamćenja pohranjenih, pa se u svakom trenutku one mogu vratiti, »spasiti«, samo dodirom prsta na »save«.