U radu se analizira individualno, timsko i organizacijsko učenje u svjetlu zahtjeva za razvojem infrastrukture kontinuiranog učenja i stvaranja znanja. Izlaže se šira elaboracija razumijevanja prirode i problema procesa učenja u organizacijama iz različitih perspektiva − tradicionalne ili funkcionalne, društvene ili interpretativne perspektive i radikalne perspektive organizacijskog učenja. Razmatraju se pitanja koja su posebno važna za reevaluaciju načina razumijevanja učenja u organizacijama. Prema pristupu koji zagovara autorica, potrebno je uspostavljanje politika, praksi i sustava koji će omogućiti sljedeće aktivnosti: stvaranje kontinuiranih mogućnosti za učenje; promicanje propitivanja i dijaloga; poticanje suradnje i timskog učenja; uspostavljanje sustava za usvajanje i dijeljenje znanja; osnaživanje ljudi prema zajedničkoj viziji; povezivanje organizacije s njezinim okruženjem; te osiguravanje strateškog vodstva za učenje. Posebno se naglašava uloga i odgovornost vodstva u omogućavanju kontinuiranog učenja na svim razinama te se razmatraju strategije poticanja razvoja produktivnih sustava učenja individualnom i organizacijskom odgovornošću. Zaključak je rada da su razmatrana i brojna druga pitanja, koja su se sve donedavno smatrala pitanjima izvanpedagogijskih znanosti, još značajnija za ustanove koje same razvijaju ili prenose znanja. Za odgojno-obrazovne ustanove – čija je glavna odlika znanje i razvoj – promijenjeni pogledi na učenje i odnose u ustanovama znatno bi pridonijeli daljem proširivanju i produbljivanju koncepcije učenja u pedagogijskoj znanosti.