Friedrich Nietzsche (1844.-1900.) u svome spisu Rođenje tragedije u duhu glazbe donosi, za dotadašnje shvaćanje, novo razumijevanje antičke tragedije. Takvo razumijevanje u svome prikazu obuhvaća sve etape njezinog postojanja, počevši od podrijetla i pojave, preko razvoja pa sve do vrhunca i kraha. Nietzsche usporedno s prikazom razvoja antičke tragedije objašnjava i dva temeljna načela kojima antička tragedija biva vođena, apolonsko i dionizijsko načelo. Njihovim međusobnim ravnomjernim supostojanjem, antička tragedija dosegla je svoj vrhunac i postala tragedijom uopće. Međutim, kao što je njihovo pojavljivanje bilo razlog pojavi i vrhuncu antičke tragedije tako će i njihovo nestajanje biti razlog njezinog kraha i nestanka. Kronološkim prikazom postojanja antičke tragedije s jedne strane, te novim shvaćanjem dionizijskog i apolonskog načela s druge strane, Nietzsche donosi novo razumijevanje antičke tragedije u kontekstu svoje artističke metafizike.