Autor je ukazao na višeslojan odnos između Josipa Franka, prvaka jedne od pravaških stranaka na političkoj sceni Kraljevine Hrvatske i Slavonije, i vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera. Taj je odnos bio obilježen proturječnostima i različitim fazama. Na početku 20. stoljeća Frank je kao predvodnik pravaša okupljenih oko Čiste stranke prava kritički razmatrao Stadlerovu političku djelatnost na području Bosne i Hercegovine. Prije svega, razlog takvu stajalištu proizlazio je iz oslanjanja na tradiciju starčevićanske ideologije i pojedine liberalne postavke. Drugi je ležao u koncepciji modernoga pravaštva, koje je, uz prilagodbu suvremenim kretanjima u društvu, značilo nastavak zagovaranja politike zasnovane na načelima hrvatskoga državnog prava u skladu s prihvaćanjem utjecaja modernizacije društva. U toj se kombinaciji temeljio kao bitan element neprihvaćanja djelovanja vrhbosanskoga nadbiskupa i kompleksan odnos prema muslimanima iz Bosne i Hercegovine, koji su trebali biti ključan saveznik u širenju pravaštva na tom području, zbog čega je Frank javno izražavao filomuslimansko raspoloženje i pritom osuđivao navodno prozelitsko djelovanje Stadlera. Do zaokreta u međusobnim odnosima između Franka i Stadlera dolazi nakon pokretanja politike Novoga kursa, a još naglašenija suradnja započinje u kontekstu austro-ugarske provedbe aneksije Bosne i Hercegovine. Iz poteza hrvatskih zagovornika Novoga kursa i Hrvatsko-srpske koalicije proizlazilo je da se Bosna i Hercegovina prepuštaju srpskoj politici kao zona njena djelovanja. Na taj je način došlo i do podjele unutar političkih predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata tako da je jedan dio prihvatio koncepciju Novoga kursa, dok je drugi, među koje je pripadao i Stadler, odbacivao takav zaokret držeći se načela o vrijednostima hrvatskoga državnog prava u političkom životu. S druge strane, tad na značenju dobiva sve snažniji utjecaj kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je na dnevni red stavio mogućnost trijalističke reforme Austro-Ugarske. U tim je okolnostima došlo do čvršćega povezivanja između Franka i Stadlera. Prvomu je nakon aneksije i uvođenja ustavnoga stanja u Bosni i Hercegovini bilo važno pridobiti pouzdanoga saveznika, a i Stadler je tražio potporu „preko Save“ jer se bez povezivanja nije moglo promišljati o provedbi postavljenih političkih ciljeva koji su se očitovali u prihvaćanju pravaškoga programa iz 1894. po kojem se hrvatsko pitanje trebalo riješiti unutar okvira Habsburške Monarhije. Na taj je način došlo do uspostave čvrstoga savezništva, koje je trajalo sve do smrti Josipa Franka (1911.), a nastavilo se i kroz suradnju njegovih nasljednika s vrhbosanskim nadbiskupom.