Krećući od nekoliko radova koje je Dunja Fališevac posvetila Vetranovićevu Piligrinu članak istražuje mogućnost da se taj nedovršeni alegorijski spjev, osim u sklopu religiozne i platonističke alegorijske književne tradicije, promotri sa stajališta pretpostavke o dvostrukoj kodiranosti teksta, tj. o njegovoj usporednoj pripadnosti oprečnoj žanrovsko-tematskoj crti, obilježenoj nadasve renesansnom obnovom Lukijanove i Apulejeve baštine. Za procvat menipske satire i tzv. lukijanizma u Italiji 15. stoljeća među najzaslužnijima je Leon Battista Alberti, čije djelo se u članku uključuje među dosad spominjane, a s Albertiem povezane talijanske uzore Piligrina. Hibridnost i mozaičnost Vetranovićevih tekstualnih strategija, kao i usredotočenost na temu pretvorbe i onostranog putovanja, pripisuju se pjesnikovoj naklonosti prema anticiceronijanskim humanistima, zanimanju za komiku i satiru te djelomice njegovu prijateljstvu s Marinom Držićem. S lukijanskim se temama i pripovjednim, odnosno dijaloπkim tehnikama prepleće dvojaka, platonistička i satirička, renesansna fortuna Apulejevih Metamorfoza (Zlatnog magarca). Na temelju usporedbe Piligrina s Apulejevim romanom, a zatim i s jednim od njegovih samosvojnih talijanskih nasljednika, Machiavellievim kratkim spjevom Magarac (1517), iznosi se teza o još nezamijećenim odjecima tih dvaju tekstova u Vetranovićevu spjevu.