Već u najranijemu razdoblju filozofskoga mišljenja postoji težnja za otkrivanjem jednoga nužnog bića koje utemeljuje vidljivi i promjenljivi kozmos. U filozofskoj tradiciji najpriznatiji način utvrđivanja egzistencije takva bića polazi od iskustvenih danosti ovoga svijeta koje svjedoče o njegovoj nesavršenosti, nestalnosti, propadljivosti, promjenljivosti, riječju – nenužnosti (kontingentnosti). Odatle se zaključuje na postojanje nužnoga, savršenog i beskonačnog bića. Autor na primjeru pet putova T. Akvinskoga iznosi strukturu i sadržaj kozmološkoga dokaza za Božje postojanje. Na kraju svakoga polazišta dolazi se do zaključka o postojanju ili Prvoga nepokrenutog pokretača, ili Prvoga uzroka, ili Nužnoga bića, ili, kako veli Akvinac, Boga. Autor također iznosi rezultate istraživanja pojedinih prirodoznanstvenih teorija uspoređujući njihove dosege sa zaključcima kozmološkoga dokaza. Zaključak je te usporedbe kako najpoznatije suvremene teorije više potvrđuju negoli niječu dosege kozmološkoga dokaza, ponajprije stoga što i one pokazuju da je svijet kontingentan, konačan, promjenljiv, ali utemeljen na zakonitostima koje opravdanje imaju u jednome nužnom, savršenom i nadasve inteligentnome biću.