Na temelju toponomastickih i leksikografskih podataka od 13. stoljeca naovamo, analizira se položaj jezicnih inacica ‘jalša’ i ‘joha’ (u znacenju ‘Alnus’; ‘Alnus glutinosa’) u hrvatskom jezicnom prostoru. Toponomastickim potvrdama utvrdeno je da je sve do 17. stoljeca kao standardna prevladavala inacica ‘jalša’, koja je slijedom krupnih migracijskih promjena, a u vezi s turskim osvajanjima, potisnuta na krajnji sjever i zapad Hrvatske. Kao posljedica toga, ‘joha’ je sasvim istisnula ‘jalšu’ iz rjecnika jezicnog standarda, te ‘jalša’ danas opstaje jedino kao dijalektizam i zastarjeli izraz. Ovaj je slucaj obraden kao primjer jezicnog razvoja pod utjecajem migracija. Istovremeno, mada ima i primjera da se stari toponimi prilagodavaju pritisku jezicnih promjena, toponomastika uglavnom uspijeva konzervirati izvorne oblike, te kao takva postaje vrijedan jezicni spomenik.