U ovom se radu istražuju i analiziraju pretpostavke pod kojima se može otvoriti i provesti partikularni stečajni postupak u Hrvatskoj. Ujedno se vrši usporedba sa rješenjima sadržanim u njemačkom pravu i Europskoj uredbi o insolvencijskim postupcima. Primjerenost zakonskih rješenja ocijenjuje se s obzirom na to kako je hrvatski, njemački i europski zakonodavac regulirao: međunarodnu nadležnost za otvaranje partikularnog stečajnog postupka; opseg imovine koju partikularni stečajni postupak obuhvaća; stečajne razloge za otvaranje partikularnog stečajnog postupka; ovlaštenje na podnošenje prijedloga za otvaranje partikularnog stečajnog postupka; eventualne dodatne pretpostavke za otvaranje partikularnog stečajnog postupka; pravo sudjelovanja odnosno pravo na namirenje tražbine u partikularnom stečajnom postupku; te suradnju organa domaćeg partikularnog stečajnog postupka s organima stranog stečajnog postupka protiv istog dužnika. Zaključno se sumiraju rezultati analize te utvrđuje da su odredbe hrvatskog stečajnog prava u odnosu na partikularni stečajni postupak u skladu sa suvremenim kretanjima u međunarodnom stečajnom/insolvencijskom pravu. Jedina zakonska izmjena o kojoj bi trebalo razmisliti jest ukidanje ovlaštenja stečajnog dužnika da traži otvaranje partikularnog stečajnog postupka u situaciji kada on može tražiti otvaranje glavnog stečajnog postupka.