Za razliku od ranijih formulacija Hobbesove znanosti o politici teorija suverenosti u Levijatanu izvedena je na potpuno novoj pravnoj osnovi.** Riječ je o teoriji autorizacije kojom je temeljni politički odnos suverena i podanika pojmljen kao predstavnički odnos. U radu se pokazuje da je suverenost prije Levijatana bila određena, u pojmovnom okviru teorije države, kao moć i autoritet, ali ne i kao vlast. Ono što je nedostajalo bila je pravna supstanca bez koje su i moć i autoritet nedovoljni za trajno napuštanje prirodnog stanja. Teorija autorizacije rješava upravo taj problem konstitucije države kao jedinstvene pravne osobe koja povezuje suverena i podanike. U njezinu središtu nalazi se pojam osobe kojim se označavaju različiti modaliteti odnosa predstavnika i predstavljenoga. Upravo preko pojma umjetne osobe Hobbes pokazuje na koji se način nepovezano mnoštvo individua može preobraziti u djelatno političko jedinstvo. Ono je rezultat ovlaštenja što ga je suveren dobio od budućih podanika, a kojim se oni obvezuju da će njegovu volju prihvatiti kao vlastitu u onim stvarima koje se tiču održanja mira. Time se oni mogu pravno tretirati kao jedinstvena pravna osoba kojoj se kao njezina vlastita volja pripisuje volja suverena. Prihvaćajući volju suverena, umjetne osobe njihova zastupnika, kao svoju, podanici i sami postaju umjetna osoba – država.