Autor problematizira Schmittovo shvaćanje političkoga, kao svrstavanje u neprijateljske skupine koje uključuje mogućnost fizičkog ubijanja ljudi, polazeći od uvjetovanosti političkoga sistematikom liberalnog mišljenja, čiji je najkonzekventniji oblik očitovanja doba tehnike 20. stoljeća. Suvremeni liberalizam, shvaćen kao doba tehnike, predstavlja, prema Schmittu, pokušaj otklanjanja svih problematičnih pitanja čovjekova opstanka vjerom u bezgranični tehnički napredak, odnosno, postizanje sporazumijevanja po svaku cijenu izbjegavanjem pitanja o ispravnome. Oslanjajući se na Straussovu kritiku Schmitta, autor nastoji pokazati da je Schmittov pojam političkoga moguće razumjeti kao prvi korak odustajanja od takva sporazumijevanja razotkrivanjem njegove prikrivene političnosti, tj. kao upozorenje da je izbjegavanje pitanja o ispravnome najopasniji odgovor na njega. No, u tom slučaju političko, kako ga Schmitt shvaća, vlastitom logikom teži svom prevladavanju, jer zadobiva smisao s onu stranu horizonta doba tehnike samo kao otvaranje prostora za postavljanje pitanja o uvjetima i ciljevima zajedničkog opstanka ljudi. U drugom dijelu rada autor propituje mogućnost da se Schmittovo političko, uz pomoć Derride, misli polazeći od prijatelja. Pritom bi neprijatelj bio figura izlaganja sebe smrti u drugome, kojom se prijateljski odnos oslobađa svojih prirodnih korijena i pretvaranja prijatelja u brata, zadržavajući u prijateljstvu moment promišljene odluke za drugoga i sprječavajući njegov pad u puku tehniku prijateljevanja.