U članku se kroz višedisciplinarni pristup kognitivnih znanosti proučava osobito ljudsko iskustvo povezano s religioznim doživljajem stvarnosti, koje se u tradiciji discipline povijesti religija naziva ‘iskustvo svetoga’. U skladu s teorijom emergencije, predlaže se definicija iskustva svetoga kao stanja svijesti sa subjektivnom kvalitetom integracije, specifičnim neurološkim korelatom i funkcionalnim obilježjima. Emergentne teorije svijesti pružaju ontološki ujednačeno tumačenje iskustava svetoga nudeći »naravna« objašnjenja bez odricanja njihove fenomenološke subjektivnosti. Prijenos iskustva svetoga iz unitarnoga, svojevrsnog intencionalno neobojenoga stanja, u izrecivi jezični kôd intencionalno relevantnih pojmova sa sveprožimajućim utjecajima na opojmljivanje svijeta razmatra se pomoću kognitivne jezične teorije u tradiciji Johnsona i Lakoffa. Sposobnost izricanja značenja iskustva svetoga sagledava se kao emergentno svojstvo pojmovnog procesuiranja metaforičkoga razmišljanja uvjetovanoga utjelovljenošću uma i kulturalnim odrednicama. Predloženi pristup omogućuje tumačenje nastanka složenih mitoloških i kulturalnih modela temeljem iskustva svetoga, ali i ukazuje na njegovu kulturalnu neuvjetovanost zadanu nediskurzivnom naravi samog iskustva.