Povijest (die Geschichte) je u Hölderlina shvaćena kao usud (das Schicksal) kroz koji se duh odašilje (schicken) iz svojega prvotnog sjedinjenja u svoju razdvojenost. Unutar jedinstvenog povijesnog usuda razlikuju se osobito grčki i hesperijski usud, koji su međusobno bitno povezani. Posebni se usud dosuđuje prema određenom zakonu usuda, s obzirom na svrhu povijesti, tj. udaljenost i blizinu određenog povijesnog razdoblja od iskona povijesti. Povijest je u svojim pojedinačnim likovima razvoj samog iskona. Prikazujući se u povijesti, iskon se skriva u svojoj beskonačnosti i neiscrpnosti, sve dok se u povijesnim prevratima ne očituju kao takav, nakon čega se opet oblikuje jedan novi povijesni svijet, novo posebno uzajamno djelovanje prirode i umijeća. Jedinstvo iskona ne obnavlja se kao povratak u neposrednost prvoga stanja. Ono nije puko ponavljanje prvoga jedinstva, nego takvo stanje koje sjedinjuje jedinstvo i razdvajanje. Za razliku od povijesnog posredovanja, u kojem je moguće jedino prolazno tragičko pomirenje, tu se oba suprotna ne vraćaju k sebi tek u krajnjoj suprotstavljenosti, niti u odviše sjedinjenoj zamjeni, nego u takvom pomirenju u kojem se gubi svako prekomjerje i vlada istinska prisnost onog sjedinjenog.