Proizvođenje (ποίησις) se u Platona određuje kao dovođenje onoga koje prije nije poslije u jestvo. Razlikuje se prije svega ljudsko, umjetno i umjetničko tvorenje, koje tvori nekim izradbenim umijećem, te božansko ili prirodno proizvođenje. U suprotnosti spram osjetilnog proizvođenja, u kojem se proizvodi ono osjetivo i tvarno, proizvod neosjetilnog proizvođenja je ono mislivo samo. Svaki od ta dva vida proizvođenja nadalje može biti nasljedovanje, tj. proizvođenje nasljedaba pretpostavljenog uzora, ili raskrivanje, tj. proizvođenje onoga što samo jest. Proizvođenje se shvaća kao sama bit mišljenja, odnosno kao temeljni odnos između misleće duše, onog mislivog i onog osjetivog. Mišljenje kao raskrivajuće proizvođenje onog mislivog pobliže se određuje kao ograničavanje, miješanje i mjerenje.