Prebrze dvadesetostoljetne pretpostavke o smrti slikarstva temeljile su se dobrim dijelom na odmjeravanju s mimetičkim kapacitetima novih medija. Novi mediji, međutim, revidirali su svoju „objektivnost“, a slikarstvo se oslobodilo mimetizma. Stoljećima su se slike (mentalno) unosile u biće gledatelja; danas se biće gledatelja (tehnološki) unosi u sliku. Slikarstvo Nives Kavurić-Kurtović zaobišlo je sve te teze i antiteze. Njezino polje vida prethodi vidljivu svijetu. Ono se osvjetljuje iz početne tame i prostire se u magmi preobrazbe. Putujućom crtom, plutajućim prostorom, utišanom bojom, dramatičnim odnosom (moglo bi se reći: kolorizmom) crno-bijelog, važnošću (poetičnog) unosa verbalnog medija, Nives Kavurić-Kurtović vlastitom vivisekcijom oslikava patnju svijeta, ostvarujući opus bez usporedbe i u svjetskim relacijama.