Razmatra se valjanost uvriježena stava da imena nemaju leksičkoga značenja ili sadržaja, da su ona puke etikete svojih nositelja, odnosno da leksičko značenje imena mogu dobiti tek u kontekstu. Daje se nacrt kataloga realnih uporaba imena u hrvatskome, zanemarena poglavlja hrvatske gramatikografije. Razlikuju se autonimna uporaba, metonimijska, partitivna, metaforička te omnipersonalna. Sve te uporabe smještaju se između imenovanja (prototipne službe imena) na jednome i leksikaliziranih, okamenjenih eponima na drugome kraju ljestvice. Mogućnost da se imena uporabe na sve te načine smatra se ozbiljnim argumentom u prilog manje uvriježenu stavu da imena imaju značenje. Ili drugačije: ime nije ime samo kad imenuje, nego su sve službe imena jednako imenske i proizlaze iz složene naravi proprijalnih leksema.