U višestoljetnoj hrvatskoj povijesti filozofije retoričko umijeće, fenomen govorništva i govornika jedna je od dominantnih disciplina gotovo svih duhovno- povijesnih razdoblja. Od europskog srednjovjekovlja i obrazovnog programa triviuma unutar septem artes liberales, ona nastavlja svoju genezu u antičkom grčkome mišljenju (sofisti, Platon, Aristotel i dr.) i u rimskih klasika govorništva (Ciceron, Kvintilijan i dr.). U svojoj recepciji tijekom stoljeća ona ostaje paradigmom humanističkog obrazovanja, kulturnim i duhovnim idealom. Ostaje to od vremena latinista sve do novijeg vremena, pisaca, filozofa, književnika, umjetnika. znanstvenika, diplomata, izaslanika, teoretika države i prava, sve do “nove retorike” 20. stoljeća. O odnosu disciplina retorike, dijalektike, logike, gramatike, ali i poetike i matematike, njihove konfrontacije, međuzavisnosti i prožimanja različitih znanosti, svjedoči bogata literatura, djela, rasprave, dijalozi, analize i tumačenja. Velika je recepcija antičkih retoričkih djela, orijentacija i tendencija, tumačenja i analiza. Odnosi se to na pitanja naravi tog umijeća, definicije, vrsta, strategija i metoda, funkcija i ciljeva, njenog mjesta i uloge. Svu širinu i višedimenzionalnost njenih odrednica (epistemološko, gnoseološko, antropološko, jezičko, semantičko, semiotičko, poietičko, umjetničko, estetičko, etičko-pedagoško, opće-društveno, pravno-političko) pokazuju brojna djela domaćih filozofa, uglednih i istaknutih pojedinaca, često i samih vrsnih govornika. U članku navodimo samo neke od primjera značajnog doprinosa hrvatskoj povijesti retorike, ali i sudionika u europskom dijalogu mišljenja.