Konceptualna integracija, vrlo raširen konceptualni mehanizam koji su svojom teorijom posljednjih nekoliko godina učinili popularnim Mark Turner i Gilles Fauconnier, očituje se u više područja konceptualizacije, uključujući tu i metaforu i metonimiju. Prema toj teoriji, razumijevanje nekih metaforičkih izraza uključuje aktiviranje najmanje četiriju različitih mentalnih prostora: dvaja ulaznih (tj. izvorišnoga i ciljnoga prostora), generičkog prostora, te integriranog prostora. Turner i Fauconnier tvrde da tijekom integracije nastaju strukture koje nisu bile prisutne niti u jednom ulaznom prostoru. Te su strukture rezultat određenog broja nepravilnosti u procesu preslikavanja, poput asimetrije i nepodudaranja između izvora i cilja. U ovom se radu kritički razmatra Turnerova i Fauconnierova teza te se tvrdi da nema nepravilnosti u konceptualnoj projekciji. Po našem su viđenju navodne nepravilnosti samo prividne te se mogu objasniti pomoću aktiviranja i sustavnom kombinacijom djelomičnih izvorišnih i ciljnih ulaznih prostora koji se projiciraju i integriraju u jedinstvene složene izvorišne i ciljne prostore. Ti složeni prostori posjeduju sve strukturne preduvjete potrebne za metaforičko preslikavanje između domena bez ikakvih nepodudaranja ili asimetrija između izvora i cilja. Također tvrdimo da je normalna interpretacija izraza koji uključuju konceptualnu projekciju i integraciju rezultat djelovanja određenog broja kognitivnih operacija poput korelacije, kontrasta, proširenja domene, sužavanja domene, pojačavanje, ublažavanja, zasićenja, te zaključivanja o nestvarnim situacijama. Naposljetku, u našem se alternativnom modelu pojavljuje projicirani prostor koji je konstruiran na temelju konceptualnih struktura koje su rezultat navedenih operacija. Taj je prostor dostupan dodatnim implikativnim operacijama koje su često potrebne kako bi se došlo do konačne vrijednosti izraza u kontekstu.