U radu se raspravlja o tekstualnom i strukturnom naslijeđu socijalizma u hrvatskoj popularnoj glazbi od raspada socijalizma i Jugoslavije. Popularna je kultura u okviru jugoslavenskog socijalizma bila nelagodan kompromis između socijalističke svijesti i kapitalističkog konzumerizma. Popularna je glazba doživjela ista proturječja kao i drugi aspekti života u Jugoslaviji, poput shopping-turizma, a pregovaranje s ideološkim poljem socijalističke prakse bilo je rutinski dio profesionalnog života glazbenika. Najvidljivije naslijeđe socijalizma u hrvatskoj popularnoj glazbi su komentari o svakodnevnom životu u Jugoslaviji te ikonografija koja predstavlja osobno i javno naslijeđe socijalizma nakon raspada Jugoslavije. Međutim, negacija socijalističkog iskustva u nekim antikomunističkim glazbenim tekstovima i sama je naslijeđem socijalizma – ne samo zato jer se bez socijalizma ne bi imalo što negirati već i zbog kontinuiteta nazora da bi zabava trebala interpelirati potrošaće unutar državno poduprtog kolektivnog identiteta. Taj je nazor premostio socijalističko i rano postsocijalističko razdoblje te nastavlja definirati granice prihvatljivog diskurzivnog polja kulturne produkcije. U zaključku se razmatraju izgledi za teoriju popularne kulture u postsocijalizmu, pri čemu povijesne i zemljopisne razlike otežavaju usporedbu.