Od nastanka suvremenog samoubilačkog terorizma ranih 80-ih godina prošlog stoljeća (Libanon), samoubilački terorizam je postao najsmrtonosniji oblik terorizma. Iako samoubilački terorizam čini tek tri posto svih terorističkih napada, oni su prouzročili stradanje 48 posto svih žrtava. Jednoznačna tumačenja ove pojave zanemaruju činjenicu da je terorističko ponašanje interakcija između psihologije pojedinca i izvanjskog okruženja. Psihološka motrišta fenomena terorizma važne su dimenzije istraživanja, ali im se treba pristupiti oprezno uzimajući u obzir motivacijski proces, psihopatologiju, probleme identifikacije, žudnju za vjerskom čistoćom, poniženje, očaj, osvetu i drugo. Terorističke napade rijetko kad izvode pojedinci koji djeluju sami. Oni su članovi veće mreže pa stoga postoji potreba za razlikovanjem motiva pojedinaca s jedne strane i organizacijskih razloga za sudjelovanje u samoubilačkim napadima s druge strane. Druga razina analize usmjerena je na organizacije (skupine, ćelije) koje imaju različite ciljeve i motive te na njihovu potrebu za održavanjem izborom prilagodbe dinamici i taktici određene skupine. Taktički i politički motivi i ciljevi utječu na odluku organizacije da se upusti u samoubilačke napade. Samoubilački terorizam se koristi pretežito stoga što se pokazao učinkovitom vojnom i/ili političkom strategijom. Treća dimenzija proučavanja terorizma obuhvaća različite povijesne, društvene, kulturne, vjerske i ekonomske čimbenike i uvjete koji nude kontekst za razumijevanje razina pojedinca i organizacije.