Postoje samo dva slovenska prijevoda Hasanaginice. Prvi je Hasanaginicu preveo na slovenski Jakob Zupan (Domžale kod Ljubljane, 1785. – Celovec, 1852.) u 3. svesku Kranjske čbelice (1832.) pod naslovom Asan-Aginka. Slijedio je Fran Cegnar (Škofja Loka, 1826. – Trst, 1892.), koji je slovenskom čitatelju predstavio Hasanaginicu u Glasniku slovenskega slovstva (1854.) pod naslovom Asan-Aginica. U vrijeme svoga teološkog studija u Beču Zupan je (svećenik, jezikoslovac, prevoditelj i pjesnik) upoznao Jerneja Kopitara, koji ga je oduševio za studije slavenske filologije i posebno za slavensko narodno pjesništvo. Tako je Zupan, kao pripadnik Prešernova i Čopova književnog kruga, počeo objavljivati u prvom slovenskom časopisu Kranjska čbelica prijevode srpskih i hrvatskih na¬rodnih pjesama, među njima i Hasanaginicu. Njegov je prijevod dobar, ali bolji je prijevod Frana Cegnara, jer se više oslanja na izvornik Alberta Fortisa u knjizi Viaggio in Dalmazia (Venezia, 1774.). Fran je Cegnar bio inače odličan prevoditelj s različitih jezika (češkog, poljskog, njemačkog). S njemačkog je preveo Schillerovu trilogiju Wallenstein. Bio je aktivan kulturni djelatnik u Trstu, jedan od osnivača tršćanske čitaonice (1861.) i prvi urednik tršćanskog slovenskog dnevnika Edinost koji je počeo izlaziti 1876. godine. U redakciji tog dnevnika ostao je do smrti. Slovenski prijevodi Hasanaginice se dakle ograničavaju na 19. stoljeće, na razdoblje romantizma, kada je vladalo opće zanimanje za narodnu poeziju. U novije doba došlo je do pretiska svih pet svezaka Kranjske čbelice (Mladinska knjiga, Ljubljana, 1969.) i time naravno do pretiska Hasanaginice u trećem svesku sa Zupanovim prijevodom.