Propitivanje granica ljudskosti i ljudskoga u odnosu i s obzirom na prirodu, ali i tehnologijski kontekst koji sve snažnije prodire kako u prirodu, tako i u naše društveno, političko i kulturno okruženje, osobito je popularna tema suvremenih društveno i humanistički orijentiranih rasprava. Na navedeno je, dakako, utjecao i nagli razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje posljednjih tridesetak godina mijenjaju sve oblike društvenoga i umjetničkoga djelovanja. Živimo u vremenu snažne kompjutorizacije kulture, vremenu računalne revolucije koja direktno utječe na stvaranje novih kulturnih formi, ali je ta ista kompjutorizacija pridonijela i redefiniranju postojećih kulturno-umjetničkih oblika. Uzevši u obzir navedeno, u radu smo se koncentrirali na dramske tekstove objavljene u dramskim zbornicima Nagrada Marin Držić u razdoblju od 2010. godine do 2019. godine, te smo nastojali odgovoriti na sljedeća pitanja: jesu li digitalne tehnologije prisutne u suvremenom hrvatskom dramskom pismu i kako one eventualno utječu na stvaranje novih obrazaca u strukturiranju dramskoga lika. Na postavljena pitanja nastojale smo odgovoriti služeći se teorijskim instrumentarijem posthumanizma pa smo prisutnost posthumanističkih elemenata i utjecaja digitalne tehnologije u analiziranim dramskim tekstovima detektirale na dvjema razinama. Na prvoj razini riječ je o specifičnostima u opisima scenskih prostora, a na drugoj o činjenici da tehnologija postaje dijelom habitusa dramskoga lika koji se uzdiže na razinu društvene norme i posjeduje sposobnost voditi njegovo cjelokupno ponašanje i razmišljanje.