Suvremeno kazalište priviligira pojam “participacije”, shvaćene kao razmjena sukreativnog iskustva između publike i perofrmativnog tima, odnosno kao hibridna umjetnička praksa njegovanja interakcije na razmeđi radioničkog rada (za publiku) nasuprot strukuturalne kontrole dramaturgije izvedbe (za autorski tim). Tome nasuprot, malo se promišlja process feedbacka ili kompleksnih uzvratnih reakcija među različitim stvaralačkim dionicima predstave, premda upravo i glumci i plesači i dramaturzi i redatelji i vizualni umjetnici grade svoj umjetnički material kroz seriju reakcija “suprofesionalnih” gledatelja, ne samo tijekom proba i izvedbi, nego i u naknadnom periodu igranja predstave. Tekst promišlja osjetljivost feedbacka ili pomne participacije kao osobite suumjetničke i kritičke prakse, bliske literarnom pojmu “pomnog čitanja”. Korištene su izjave različitih umjetnika izvedbe o njihovom iskustvu feedbacka, mahom zainteresiranih za osobiti kondicionalni jezik “postajanja” umjetničkog rada kroz suradnju s “povjerenicima” predstave. Feedback kao suautorska relacija nespojiv je s kompetitivnim i evauacijskim promišljanjem umjetnosti, dok je veoma blisko povezan i s etikom međusobnog povjerenja i s kolaborativnom ili dijaloškom kompetencijom, baš kao i socijalnim praksama njegovanja međusobne komunalne tolerancije.