Pojavom televizije i njezinim kapilarnim širenjem virtualni svijet po prvi put zauzima važno mjesto u međuljudskim odnosima. To donosi višestruke promjene u izdvajanju sve više vremena na gledanje, popratnoj pasivizaciji i prevlasti kulture slike nad kulturom čitanja. Uočavanjem važnosti oglašavanja i njegovim usavršavanjem virtualni svijet dobiva još veći utjecaj koji sve više negativno oblikuje ponašanje djece. Mreža, zajedno s novim pokretnim medijima koji omogućuju pristup ekranu svugdje, označava prekretnicu koja virtualizira i društveni život. Posljednji su važan čimbenik videoigre koje sve vjernije simuliraju stvarnost i uspijevaju je nadomjestiti u toj mjeri da mogu izazvati pravu ovisnost. Korporacije, svjesne ogromnih mogućnosti zarade i kontrole koje im pružaju mediji, rukovode se isključivo svojim interesima. Zato je važno da odrasli, posebno roditelji, preuzmu kontrolu nad virtualnim svijetom i nauče djecu da se s njime služe samo onoliko koliko im to koristi.