Modernistička lirika oblikovana gestama rušilačke negativnosti, odbacivanja suparničkih poetika, uzdizanja vlastite intelektualne superiornosti te estetske, etičke i političke iznimnosti potiče etos sumnje i radikalnog kriticizma koji u današnje vrijeme pokazuje znakove onemoćalosti. Radom se zastupa teza da su pjesnici kvorumaškog naraštaja posljednjih dvadesetak godina u manjoj mjeri posvećeni skepticizmu, negaciji, denaturalizaciji, odbacivanju i demistifikaciji onoga što je navodno zastarjelo, okorjelo, disciplinirajuće, hegemonijsko ili lažno, a u većoj mjeri nastoje raznorodne poetike, teorijske ideje, diskurzivne strategije i svjetonazore okupljati, dovoditi u vezu, približavati, pridruživati kako bi oblikovali još nepostojeće, a obećavajuće svjetove. Politika je te lirike davanje, a ne oduzimanje glasa, sudjelovanje u svijetu, a ne elitističko isključivanje iz njega, gradnja, a ne razgradnja.