Vokativ kao pragmatičko-semantička kategorija, odnosno vokativnost kao jedna od kategorija apelativnosti, potvrđuje se kao sredstvo ostvarivanja svih jezičnih funkcija. Promatrani s funkcionalne strane vokativni izrazi nisu nikada jednoznačni, tj. ne služe samo kao sredstvo konativne funkcije, kako se i izrijekom u literaturi određuju, nego se njima vrlo često ostvaruju i ostale jezične funkcije – osobito emotivna (iskazuju se govornikovi osjećaji i osobni stav prema sugovorniku) i poetska. Kao sredstvo uspostavljanja i produženja komunikacije te provjeravanja ispravnosti komunikacijskoga kanala vokativni izrazi ispunjavaju i svoju fatičku funkciju. Referencijalna je funkcija vokativnih izraza svedena na subjektnu i predikatnu ulogu u jeziku narodne poezije, a radom se pokazuje da tu funkciju u suvremenom hrvatskom jeziku mogu imati i vokativni izrazi u ulozi predikatnoga proširka i priložne oznake uz određene glagole.