U radu autori analiziraju navodnu ispravu koja donosi najstariji pisani spomen Kanfanara, datiranu u 1096. godinu,. Isprava je očuvana samo u formi regesta, koji je sastavio udinski humanist i javni bilježnik Antonio Belloni početkom XVI. stoljeća, prema kojoj akvilejski patrijarh daje svomu gastaldu u koncesiju područje navedeno kao Montesellum te luku u Limu zajedno s crkvom sv. Lovre. Po prvi se put predstavlja tekst prema najstarijem očuvanom rukopisu, uz primjeren kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik. Filološki je dio analize pokazao brojne manjkavosti teksta te potvrdio da etimologija toponima Kanfanar tek treba pronaći svoje znanstveno i zadovoljavajuće rješenje. U diplomatičkom su dijelu analize u obzir uzeti svi dostupni relevantni izvori akvilejske i istarske provenijencije, koji su doveli do zaključka da regest pati od brojnih diplomatičkih i sadržajnih nedostataka te da je sama isprava sastavljena na temelju najmanju dvaju dokumenata, jednoga iz kancelarije porečkih biskupa i drugoga koji je izdao akvilejski patrijarh Ulrik I. Eppenstein. Rezultati su pokazali da je isprava u kojoj se prvi put spominje Kanfanar povijesni falsifikat nastao u kancelariji akvilejskoga patrijarha Rajmunda della Torrea u zadnjoj četvrtini XIII. stoljeća s ciljem da pobije jurisdikcijske pretenzije porečkih biskupa prema Dvigradu. Autori zaključuju da se u ispravi ocrtava jedna od epizoda stoljetnoga sukoba porečkoga biskupa i akvilejskoga patrijarha oko prava nad prostorom u trokutu koji čine Rovinj, Dvigrad i Bale.