U ovome tekstu istražuju se opće odrednice najznačajnijeg glazbenoteorijskog spisa splitskog polihistora, liječnika i skladatelja, dr. Julija Bajamontija (1744.-1800.). Riječ je o prvom, enciklopedijski koncipiranom glazbenom rječniku u Hrvatskoj pod naslovom Musica. U njemu se obrađuju brojni glazbeno-teorijski pojmovi, oblici i instrumenti od razdoblja antike do posljednje četvrtine 18. stoljeća. Pri radu na sabiranju i abecednom sortiranju glazbenih termina, Bajamonti se priklanja autoritetima i kompilira misli o glazbi što si ih u svojim djelima izrazili francuski enciklopedisti i glasoviti talijanski glazbeni teoretičari. Prezentiranu terminološku građu moguće je razvrstati na: 1) terminologiju teorijskih aspekata glazbe korespondentnu ontološkoj problematici; 2) terminologiju instrumentalne glazbe unutar organologijske problematike; 3) terminologiju općih aspekata glazbe korespondentnu estetičkoj problematici. Studija donosi popis povijesnih i glazbeno-teorijskih izvora koje susrećemo u predstavljenom spisu te razrađuje refleksije Bajamontijevih glazbenoteorijskih spoznaja na njegovu skladateljsku praksu. Unatoč činjenici što je djelovao na periferiji europskih tijekova, Bajamonti nipošto nije provincijska figura. Štoviše, svojom svestranošću (pa i glazbenom), znanstveničkim predanjem i erudicijom, na vlastit i osebujan način izvanredno karakterizira opći duh europskog prosvjetiteljstva.