Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine, zaokružena je legislativa Republike Hrvatske prema nacionalnim manjinama osiguravanjem prava na služenje svojim jezikom i pismom. U vezi s tim, otvorene su i opremljene središnje knjižnice nacionalnih manjina, kojih je trenutno u Hrvatskoj deset. Rezultati rada prema modelu koji je razrađen 1990. nisu zadovoljavajući. Model loše funkcionira zbog subjektivnih i objektivnih razloga, te je krajnje neophodno imati dugoročnu strategiju koja bi osigurala stabilan i kvalitetan razvoj. U slučaju središnje manjinske knjižnice, novi socijalno-ekonomski uvjeti podrazumijevaju pretvaranje SMK u razvojno-kulturno i informatičko-metodičko središte koje zadovoljava potrebe kao korisnika koji se ne uklapaju u standardni popis kategorija korisnika manjinske knjižnice, tako i kolega-knjižničara, te koje pomoću mreže narodnih knjižnica pruža sve veći broj usluga, povezanih s tržištem rada, europskom i svjetskom kulturom, željom za informiranjem kod većinskog stanovništva. Oslanjajući se na teoretska istraživanja, te iskustvo i zapažanja voditelja manjinskih knjižnica, ovaj rad će definirati niz problema, predložiti strategiju promjena uz detaljnu razradu strateške koncepcije za SMK, te označiti očekivane pozitivne rezultate.