Testiranje osjetljivosti na tigeciklin (TST) je velik izazov za kliničke mikrobiologe. Prethodna istraživanja su pokazala da E-test i Vitek 2 daju veće vrijednosti minimalne inhibitorne koncentracije tigeciklina u odnosu na dilucijsku metodu, što uzrokuje vrlo veliku grešku (engl. very major error, što znači da je rezistentan izolat proglašen osjetljivim). Cilj istraživanja bio je usporediti dvije metode za testiranje osjetljivosti na tigeciklin (E-test i bujonska dilucijska metoda) u karbapenem osjetljvim i karbapenem rezistentnim izolatima Acinetobacter (A.) baumannii s različitim tipovima karbapenem-hidrolizirajućih oksacilinazama i analizirati promjenu u stopama osjetljivosti na tigeciklin u dva razdoblja istraživanja (2009.-2012. i 2013.-2014.). Dilucija u bujonu je bila referentna metoda. Testiranje osjetljivosti na tigeciklin je provedeno E-testom i bujonskom mikrodilucijskom metodom. Prema kriterijima EUCAST-a stopa rezistencije bila je 54,5% (6/11) za OXA-23 MBL-pozitivne sojeve, 29,4% (5/17) za OXA-23 MBL-negativne sojeve i 2,7% (1/37) za karbapenemaza-negativne sojeve uz bujonsku mikrodilucijsku metodu. OXA-24/40 i OXA-58 producirajući sojevi nisu iskazivali rezistenciju. E-testom su svi OXA-23 MBL pozitivni organizmi (11/11), 23,5% (4/17) OXA-23 MBL negativnih i 4,1% OXA-24/40 (3/74) pokazivali rezistenciju na tigeciklin. Svi OXA-58 pozitivni i karbapenemaza-negativni sojevi su bili osjetljivi na tigeciklin u E-testu. Rezistencija na tigeciklin se pojavila u razdoblju od 2013. do 2014. godine. Iako tigeciklin ne pokazuje križnu rezistenciju s drugim antibioticima najviše stope rezistencije su zapažene među VIM-pozitivnim izolatima bez obzira na metodu testiranja. Prema rezultatima našega istraživanja komercijalni E-test ne daje pouzdane rezultate TST u A. baumannii. Potrebna je potvrda dilucijskom metodom, osobito kod teških infekcija.