U ovom radu predstavljena je igrifikacija kao inovativan pristup različitim područjima ljudskog djelovanja, a posebno u kontekstu obrazovanja. Ukratko su objašnjeni pojmovi važni za upotrebu igrifikacije u nastavi (poput dinamika, mehanika i komponente videoigara) te su izložena empirijska istraživanja koja upućuju na njenu učinkovitost. U svijetu koji je sve više preplavljen videoigrama, postavlja se pitanje kako iskoristiti njihovu motivacijsku moć u nastavi. Iako zasad ne postoji velik broj empirijskih dokaza, igrifikacija se nameće kao potencijalan odgovor jer postoje rezultati istraživanja koji ukazuju na njen pozitivan utjecaj na motivaciju i sudjelovanje učenika u nastavi. Učinak igrifikacije uočljiv je u tri sfere: kognitivnoj, emocionalnoj i socijalnoj. U radu su ukratko opisane prednosti te nedostaci i ograničenja igrifikacije, uz pokušaj njihovog povezivanja sa suvremenim pedagoško-didaktičkim principima i teorijama. Neke od prednosti igrifikacije u nastavi su: progresivnost težine zadataka (usporediva s didaktičkim načelom sistematizacije i postepenosti), razvijanje pozitivne emocionalne klime stvaranjem 'slobode za neuspjeh', organizacija učenika u ekipe, usmjerenost na učenika, princip aktivnog učenja i dr. Glavni nedostaci su nedostatak vremena i sredstava nastavnika za kvalitetnu implementaciju, redukcija igrifikacije na bodove i liste poretka (bodifikacija), rizik od zamjene intrinzične ekstrinzičnom motivacijom, dok je najvažnije ograničenje uvjetovanost igrifikacije kontekstom koja onemogućava kreiranje univerzalnog igrificiranog rješenja za sve situacije. Naposljetku, kao odgovor na kritike, uvodi se koncept „smislene igrifikacije“ koji se zalaže za humanistički pristup igrifikaciji.