Odnos transatlantske zajednice prema Zapadnom Balkanu (Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Albanija i Sjeverna Makedonija) u najmanju je ruku neodređen, ako ne i ambivalentan. Dok sve više raste utjecaj Rusije, Kine i Turske, posljednjih godina regija prolazi kroz možda najozbiljniju krizu nakon ratnih devedesetih godina 20. stoljeća. Nepostojanje jedinstvene strategije i efikasnog pristupa u integriranju preostaloga balkanskog područja u euroatlantske strukture posljedica je globalne recesije 2008. godine, koja je uvjetovala promjenu prioriteta i preraspodjelu odgovornosti u atlantskom savezništvu. Obamina administracija je 2011. najavila „strateški zaokret“ prema Pacifiku i Kini, te povlačenje s Bliskoga istoka i Srednje Azije; Sjeverna Afrika postaje interesnom sferom Francuske, koja ubrzo demonstrira svoju prisutnost rušenjem Gadafijevoga režima i intervencijom u Maliju; Ujedinjeno Kraljevstvo, kako se navodi u vladinoj nacionalnoj sigurnosnoj strategiji (HM Government, 2010), postaje nadležno za područje Perzijskoga zaljeva. Trusno područje Zapadnog Balkana, koje je od kraja rata u Hrvatskoj i BiH 1995. bilo u nadležnosti Sjedinjenih Država, prepušteno je Njemačkoj.