Teatar Piera Paola Pasolinija, pojavljuje se sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća kao reakcija na, prema Pasolinijevu mišljenju, nezadovoljavajuće stanje u talijanskom teatru opterećenom hipotekom prošlosti, ali i kao opća reakcija na društvena zbivanja. Pasolini, kroz oblik klasične grčke tragedije, obilato koristi vjerske teme i simbole koji se smatraju konstruktivnim elementima njegovog teatarskog opusa, unatoč naoko tvrdih stavova i nihilističkog odnosa prema Crkvi. Pojedini kritičari pripisuju konstantne digresije o vjeri njegovom odgoju, dok drugi u vjerskim simbolima vide neku vrstu samostvorenih vjerskih načela. U ovom je radu obuhvaćen cijeli Pasolinijev teatarski opus s naglaskom na šest tragedija: Orgia, Pilade, Affabulazione, Porcile, Calderón i Bestia da stile, i osvrtom na potresnu povijesnu jednočinku I Turcs tal Friùl u kojoj se evocira ruralni ambijent kao inkubator tradicionalno religioznog stila života. Nameće se zaključak da su reference na vjerske teme, kao dio opsesivne potrebe da se izbriše podsvijest kroz asocijacije vezane uz religijske mitove, prisutne u cijelom Pasolinijevu opusu.