Tvrdnju da je jedinstvo ljepote i dobrote (美善合一) karakteristično obilježje konfucijanske estetike, estetičari su previše lako uzeli za aksiomatsku i na osnovi toga pretpostavili da je teorijski temelj konfucijanske estetike i obrazovanja. U suvremenim kineskim akademskim krugovima ovaj je stav dobio tako veliku podršku da se pojavio implicitni konsenzus, dajući dojam da jedva da postoji potreba za filozofskim argumentom koji bi opravdao ili na drugi način osporio izvornu tvrdnju. Da bismo promaknuli novo stajalište povratkom na drevne tekstove, pokazat ćemo da su u starokineskom znakovi 美 i 善 sinonimni, te da su estetske misli Konfucija i ranih konfucijanaca češće izraženi izrazom yue (樂), nego mei (美), dok se njihova ideja o odnosu između lijepoga i dobrote iskazuje terminima li (禮) i yue (樂), umjesto shan (善) i mei (美). Zatim pokušavamo dokazati da dva najčešće citirana dokazna teksta za pretpostavku da postoji jedinstvo dobrote i lijepoga u drevnoj tradiciji, točnije jedan odlomak iz Mencija i drugi iz Analekata, zapravo ne govore o jedinstvu lijepoga i dobrote. Zaključujemo kratkim prikazom značaja ovog argumenta za proučavanje kineske i svjetske estetike.