Rad prikazuje kako je u devedesetim godinama 20. st. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika u svom glasilu i javnim istupima vodstva i članova promicalo arhaizam uznik kao ekspresivnu oznaku paralelnu neutralnoj oznaci politički zatvorenik za Hrvate koji su u Jugoslaviji suđeni zbog političkih uvjerenja. Budući da se s vremenom oživljenica raznim kanalima i s različitim autorskim motivacijama proširila u cijelu sferu javne komunikacije i među raznolike njezine aktere, ta socijalno-interesna grupa više nije mogla kontrolirati takvu njezinu konotacijsku vrijednost, pa su se njome počeli imenovati kriminalci. Sljedeći razvojni stupanj nastao je kada su je, kao kolokaciju ha(a)ški uznik, počeli preuzimati masovni mediji u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Na taj je način jedan poetizam u relativno kratkom vremenu posve izgubio ekspresivnost, te postao tehnički termin za označavanje svih osoba, ne samo pritvorenih, i ne samo Hrvata, koje su na bilo koji način došle pod pravni tretman suda u Haagu zbog djelovanja u postjugoslavenskim ratovima