Pri analizi Miltonove moralne vizije u njegovim glavnim djelima ona izražena u tragediji Samson Agonistes predstavlja određenu enigmu. Za razliku od dva velika Miltonova djela, epova Izgubljeni raj i Nanovo stečeni raj, gdje su teme o moralnosti, grijesima, kazni i iskupljenju izražene relativno jasno, situacija u Samsonu Agonistesu postaje sve dvosmislenijom što se više uplićemo u zagonetnu prirodu starozavjetnoga suca Samsona, ovdje predstavljena kao tragična protagonista u Miltonovoj prvoj i jedinoj tragediji, objavljenoj 1671. godine. Posebno je zanimljiva Miltonova obrada strukture i odlika klasične grčke tragedije što je i tema ovoga istraživanja. Ovi elementi, neki kojih se Milton vjerno pridržava, ali i neki koje prerađuje i odbacuje, daju Samsonu Agonistesu neobičnu strukturu koja i sama iskazuje određenu viziju ili ima svoju priču. To je priča o neobičnu protagonistu čiji moralni izražaj počinje poprimati promjenjivost koja, s umjetničkoga gledišta, predstavlja nepresušivo vrelo za analizu tema koje se tiču moralnosti. Pri toj analizi posebno su korisna dva teksta, jedan je rana književna kritika, a drugi klasična tragedija koja je uvelike inspirirala Miltona pri pisanju njegove drame; riječ je, naime, o Aristotelovoj Poetici i Sofoklovoj tragediji Edip kod Kolona. Ono što proizilazi pri usporedbi i analizi ovih tekstova jest svojevrsni miltonovski klasični tragični protagonist, tvorevina koja je u skladu s njegovim idejama o složenoj isprepletenosti umjetničkoga i moralnoga izričaja u književnome djelu.