U članku se argumentira u ime kulturnoznanstvenog poimanja psihoanalize koje omogućava refleksiju kako o psihoanalitičkoj tvorbi pojmova i teorije, tako i o njezinoj izdašnoj, ali i proturječnoj povijesti recepcije. Pojam nagona, neizostavan u psihoanalizi, kod Freuda biva konceptualiziran kroz njihove sudbine, čime se probija individualan biološki okvir. S druge je strane pak frojdovski pojam kulture upadljivo sažeto individualistički utemeljen. Tenzije drugog kova obilježile su povijest recepcije psihoanalize, gdje je bila tumačena ili kao sušti mit, ili kao zasebna znanost. Analogna oprečnost pojavljuje se u scijentističkom nerazumijevanju psihoanalize (Habermas). Taj se konfliktni obrazac množi u interpretacijama psihoanalize koje raskrivaju njezin potisnuti biologizam (Sulloway), pri čemu s vlastite strane prešućuju hermeneutička i društvenoteorijska pojašnjenja.