Ovaj rad istražuje prostornu disperziju i proces konvergencije troškova rada na području europskih regija NUTS2 tijekom razdoblja od 1996. do 2006. godine. Premda su prostorni odnosi dugo bili zanemareni u standardnim empirijskim istraživanjima, a većina radova i dalje tretira regije kao da su izolirane u prostoru, rezultati nedavnih istraživanja pokazuju da se regionalni podaci ne mogu promatrati kao da su generirani neovisno budući da postoje prostorne ovisnosti među susjednim regijama. Kao posljedica toga, standardne metode ocjene koje se koriste u mnogim empirijskim istraživanjima mogu dovesti do pristrane i neefikasne ocjene stope konvergencije. Da bi se izbjegao taj problem, u ovom se radu primjenjuju metode temeljene na konceptu prostorne ovisnosti, koje koristimo kako bismo proširili standardnu mjeru β-konvergencije. Dobiveni rezultati potvrđuju apsolutnu konvergenciju plaća unutar EU te otkrivaju smanjenje jaza u plaćama između regija s visokim i regija s malim plaćama, čak i nakon što su uzete u obzir razlike u rastu proizvodnosti. Ovo je važan signal poduzećima u procesu traženja lokacije za proizvodnju, ali istovremeno predstavlja lošu vijest za regije koje se oslanjaju na troškove rada kao glavni izvor vlastite konkurentnosti u privlačenju novih poduzeća.