Crkve su kao i ljudi: u stoljetnom trajanju svjedoče, ranjive su u svom postojanju, »umiru« da bi se ponovno »rodile«. U ratu je neprijatelju često glavni cilj uništiti i razoriti ono što je drugoj strani najdragocjenije i najsvetije, a što je tijesno povezano s njezinim identitetom. Nažalost, ta je istina tako krvavo i grubo potvrđena i u nedavnom Domovinskom ratu za slobodu Hrvatske. Na Teologiji je u Đakovu 18. studenoga 2002. održan Studijski dan o gradnjama i obnovama sakralnih objekata. Tom su prigodom bile osobito naglašene građanske zakonodavne odredbe s obzirom na to pitanje. Ovaj je članak posvećen svetim mjestima ili kanonskim propisima koje treba obdržavati prigodom gradnje i obnove crkava. Sveta su ona mjesta koja se posvetom ili blagoslovom, što ih propisuju bogoslužne knjige, određuju za bogoštovlje ili pokop vjernika. Tu spadaju: crkve, kapele i privatne kapelice, svetišta, oltari i groblja. Zakonik kanonskoga prava, proglašen 1983. godine, na prvo mjesto stavlja crkve. Stoga je autor i dao naslov ovom članku: Sveta mjesta i osobito crkve... Zakonik djelomično mijenja pojam crkve. Nazivom se crkva označava posvećena zgrada određena za bogoštovlje u koju vjernici imaju pravo pristupa osobito da bi javno obavljali bogoštovlje. Nijedna se crkva ne smije graditi bez izričitog napismeno danog pristanka dijecezanskog biskupa. I sam je biskup dužan obđržavati određene kanonske uvjete prije davanja svog pristanka. Prema Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, potpisanom u Zagrebu 19. prosinca 1996., nadležna tijela Republike Hrvatske neće uzimati u obzir molbe za lokacije crkvenih objekata bez prethodnoga pisanog pristanka dijecezanskog biskupa (čl. 11., stavak 3.). Iz rečenog proizlazi da je pristanak dijecezanskog biskupa prijeko potreban, a samim tim, on je i najodgovorniji za gradnje crkava u svojoj biskupiji.