U radu se, na temelju talijanskih primjera, bavim tvrdokornom idejom da je folklor objektivan i zadan skup kulturnih izraza. Ta ideja proganja folkloristiku od njezinih početaka tijekom romantizma, a bila je karakteristična i za korištenje folklora tijekom totalitarnih režima. Ipak, od druge polovice prošlog stoljeća, u folkloristici se javljaju novije perspektive, koje se temelje na usustavljivanju Gramscijeva nasljeđa u kojem se na otvoren način govori o društveno-političkoj naravi folklora, a samim time i o političkoj relevantnosti znanstvenih pristupa koji se njime bave. Taj se poseban pristup mora nanovo učvrstiti iz današnje pozicije, kako bismo se uhvatili ukoštac s povratkom iskušenja neutralnosti koje se javlja u suvremenom obratu prema bavljenju baštinom.